11. NEDJELJA KROZ GODINU – „A“ / ne izgovorena/
Tada reče svojim učenicima: „Žetve je mnogo,
a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“
Ovo sv. Evanđelje, koje sam danas čuli, vjerujem da ste razumjeli. Isus zapovijeda svojim učenicima da mole nebeskoga Oca i da rade na tome da on pošalje što više djelatnika u službu Božju, tj. svećenika, koji će raditi na njivi gospodnjoj. Vjerujem da ste dobro razumjeli poruku i da se ta poruka odnosi i na nas, mene kao vašega svećenika, ali također taj zadatak je namijenjen i svakome od vas, koji već živite i radite na njivi Gospodnjoj. Možda se pitate, da li se to stvarno odnosi i na sve vas? Odgovor je: Da, dragi moji, ova zapovijed se odnosi na svakoga od nas i Isus očekuje da ćete preuzeti na sebe odgovornost, kad su u pitanju radnici koji će raditi kao žeteoci na njivi Gospodnjoj.
Često kroz svoj svećenički život sam doživio da su moji vjernici kad bi razgovarali o tome kako ljude dovoditi Bogu, kako brinuti o njihovom duhovnom zdravlju i življenju kršćanstva, većina njih bi upirala prstom u mene svećenika i govorili mi, kako je to samo moja odgovornost pred zajednicom i pred Bogom i kako ja kao svećenik trebam raditi na rješenju, kad je u pitanju vjerski život župe – zajednice.
A sada vam kažem da to nije tako i da smo za zajednicu, ali i samoga svećenika, svi odgovorni. Dakle, svaki pojedinac je pred Bogom odgovoran za svakoga člana, pa i za samoga svećenika – župnika. Kako onda realizirati tu odgovornost? Najprije svojim primjerom pomoći svakom članu, pa i samom svećeniku. Zatim, upućivati Gospodinu molitve i namjenjivati žrtve i zavjete s tim ciljem i nikada ne zaboraviti, da je to tvoja odgovornost pred Bogom, koji od tebe očekuje takvu aktivnost.
Što želim danas sebi i vama poručiti, najbolje ćete razumjeti iz ovoga životnog primjera, kojega sam davno ovdje ispričao, ali je snažan, jak i isplati se ponovno poslušati!
PRIMJER: Svećenik, usred dana, dođe u svoju Crkvu. Odlučio se zaustaviti kod oltara i vidjeti tko je došao moliti. Upravo tada otvorila su se stražnja vrata i čovjek je došao niz prolaz, a svećenik se namrštio s obzirom da je vidio čovjeka, koji se nije brijao neko vrijeme, njegova košulja je bila otrcana i njegov kaput je bio potrošen čovjek je kleknuo pred svetohraništem, sagnuo glavu, ostao kratko vrijeme, ustao i otišao.
U danima koji su uslijedili, svaki dan u podne došao je ovaj čovjek, noseći posudicu s ručkom i svaki put je kleknuo samo za trenutak. Sve to promatrajući, svećeniku poraste sumnja, ... plašio se pljačke, pa je odlučio zaustaviti čovjeka i pitati ga: „Što ti radiš ovdje?“
Čovjek je mirno s osmjehom kazao, kako radi u poznatoj tvornici, te kako mu ručak traje pola sata. Vrijeme ručka, koristi i za svoju dnevnu molitvu, kako bi pronašao snagu za teški posao koji obavlja. „Vidite, ostajem samo trenutak, budući da je tvornica dosta daleko. Zato kada dođem, kleknem ovdje i kažem Isusu! Samo sam došao da ti kažem, Isuse, kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i da si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo je Davor, koji ti se danas javlja.“
Svećenik se osjećao glupo, rekao je Davoru da je sve u redu. Zatim mu rekao da je dobrodošao i neka dođe i pomoli se u bilo koje vrijeme. Davor je zahvalio svećeniku, nasmiješio se i otišao.
Tada svećenik klekne pred svetohraništem, jer to nije odavna učinio. Njegovo se hladno srce otopi, ugrijano ljubavlju, koju je pokrenuo stari Davor, i on se toga trenutka na poseban način susretne s Isusom. Dok su mu tekle suze, u svom srcu, ponovio je Davorovu molitvu: „Samo sam došao da ti kažem, Isuse, kako sam sretan otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i da si uzeo moje grijehe. Ne znam puno o tome kako moliti, ali mislim svaki dan na tebe. Zato, Isuse, ovo je tvoj svećenik, koji ti se javlja danas.“ Molitvu je izgovorio, baš kao stari Davor.
Poslije nekog vremena, ... jednoga dana, svećenik primijeti da stari Davor nije došao. Budući da je više dana prošlo bez Davora, svećenik se zabrinuo. Drugi dan je pošao u tvornicu, raspitati se o njemu i doznao da je bolestan. Odmah se uputi u bolnicu. Bolničko osoblje mu je ispričalo, kako im je taj čovjek, Davor donio radost. Tjedan u kojem je Davor bio s njima, donio je pozitivne promjene na odjelu.
Njegov smijeh, zarazna radost, promijenjeni ljudi, bili su njegova nagrada. Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Davor bio toliko sretan, kad nije bilo ni cvijeća, ni poziva, ni pisama, ni posjetitelja. Svećenik je došao u njegovu bolesničku sobu i stao uz njegov krevet i između ostalog mu rekao, kako mu je sestra ispričala, da on nema nikoga, nema rodbine ni prijatelja i da ga nitko ne posjećuje, da se nakon liječenja nema gdje ni vratiti.
Gledajući iznenađeno, stari Davor je rekao sa dopadljivim osmijehom: „Velečasni, medicinska sestra je u krivu, ona nije mogla znati, da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je ovdje, dragi prijatelj moj, vidite, On sjedi desno dolje, uzima moje ruke, nagne se preko i kaže mi: 'Samo sam došao da ti kažem, Davore, kako sam sretan, otkad smo našli jedan drugoga za prijatelja i da sam uzeo tvoje grijehe. Želim ti kazati da svaki dan mislim na tebe. Davore, ovo je Isus, koji ti se javlja danas'.“
Svećenik ga je snažno zagrlio i sa suzom u oku, podijelio sveti blagoslov.
Tko je bio odgovoran za ovu zajednicu, svećenik? Ne samo svećenik, nego čuli po životu i primjeru i svjedočenju vjernika Davora, svi su odgovorni.
Prijatelju, ti ovdje nazočan, pitam: „Nosimo li mi, ja i ti, ovako čvrstu vjeru, hrabro svjedočenje i jesmo li ja i ti prijatelji s Isusom, kao što su On i Davor?“
Sada, tiho u svom srcu reci: „Isuse, ... ja sam, ... /reci mu svoje ime/ ... samo Ti se javljam, ... drago mi je što smo pravi prijatelji ... i ... danas, ... ovoga trenutka, želim Ti reći, .... da Te, jako ... jako volim, … ali Isuse nisam zaboravio da i ti mene voliš!“
I još nešto, da će iz naše zajedničke ljubavi i suradnje, te odgovornosti, naša Zajednica duhovno, ljudski i kršćanski rasti i napredovati!
Amen. Hvaljen Isus i Marija!