4. NEDJELJA KROZ GODINU – „A“

Iz svetog Evanđelja po Mateju:

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!«

Ovo sv. Evanđelje koje smo čuli, je izgovoreni manifest Isusa Krista.

Ovo što smo slušali u Evanđelju je odgovor na često postavljeno pitanje: Želim li biti Božji, želim li biti njegovo dijete? Ako želim, onda trebam spadati među one, koji su siromašni duhom, … biti među krotkima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima, mirotvorcima, progonjenima zbog pravednosti, među onima koje progone, jer su Kristovi i onima koji su čista srca?

            U čestim razgovorima s ljudima, posebno s mladima, često mi postave pitanje jesam li na pravom Božjem putu i pripadam li Bogu. Moj odgovor je u citiranjem Isusovih riječi koje smo danas čuli u sv. Evanđelju. Pa znam zaključiti, ako sebe tu vidiš i spadaš među ove, nikada sebi više ne postavljaj pitanje, jesi li Božji i Isusov učenik, jer je tada odgovor: Da, ti si Božje dijete i na njegovu si putu, ne brini i ne postavljaj više sebi to pitanje. A od svega danas izgovorenog često se vežem na jednu Isusovu izjavu, koja je meni, a i ljudima s kojima razgovaram, često u razmišljanju, kad razmišljaju o sebi i svojoj vjeri.

Što je sa mnom s tobom i kod mojih sugovornika postavljam pitanje: „Jesam li čista srca, tj. jesam li čiste savjesti pred sobom i pred Bogom?“

Ako je tu pozitivan odgovor, onda ne brini za svoje kršćanstvo, sretan ovozemaljski život, te konačno ti je zagarantirano i vječno spasenje.

            Dakle, čisto srce, čista i mirna savjest, posebno kod mladih ljudi, a mladi često svjedoče, kako su u opasnosti da čistoću srca i savjesti dovedu u pitanje, posebno kod suživota, druženja s tzv. prijateljima. Korisno bi bilo, ako razmišljate u tom smislu, odgajate svoju djecu, da poslušate ovu sliku iz života.

PRIMJER: „Ako želiš ući u naš klan, onda to moraš učiniti!“ – rekao je Petar namrgođena lica. Alen je gledao u vrh svojih cipela i promrmljao: „Nikada nisam krao, ne želim, želim imati čistu savjesti i čisto, mirno svoje srce!“

„Ma pusti čisto srce i čistu savjest, nego znaj da uvijek postoji prvi put, a ispit hrabrosti jednom moraš položiti!“ „Nemoj cmizdriti i spominjat čisto srce, budi hrabar, rekao sam ti!“ – pokušavao ga je obodriti Medo. „Mi ćemo zabavljati staroga, a ti makni čokoladu! Hajdemo.“

Alen je slegnuo ramenima. „Kakav je dokaz hrabrosti ukrasti starcu čokoladu?“

„Hoćeš li s nama ili nećeš, ako ne ideš, ne pripadaš našoj ekipi, a i zašto si tolika kukavica?“ „Nisam kukavica,“ Alen će odlučno. A onda su se sva trojica zaputila prema maloj trgovini u kojoj se prodavalo sve i svašta. Zvonce na vratima se oglasilo, a starac je pogledao došljake preko naočala i naklonom glave ih pozdravio. Petar i Medo su se pretvarali da nezainteresirano razgledavaju izložene stvari, a onda je jedan od njih, da privuče starčevu pozornost, upitao: „Koliko stoji ova bilježnica?“ „dva eura.“ Na drugoj je strani Alen vješto strpao u džep nekoliko čokolada. Dečki su platili bilježnicu. Starac im je poklonio žvakalicu, koju je običavao dati i svoj drugoj djeci.

Brzo su izašli iz trgovine i Alen im je u parku pokazao plijen. „Velike čokolade s lješnjacima, hej!“ Rekao je Medo. Učas su ih pojeli. U Alenovim je ustima čokolada imala gorak okus, njegovo je srce jako lupalo i savjest ga prekoravala da je kukavica. „Sad si naš!“ –  rekao je Petar i pružio ruku na glasnih „pet.“

„Idem kući,“ rekao je Alen. Večer je proveo učeći i bez riječi pošao na počinak, ali je loše spavao i u sebi je čuo glas da nije smio popustiti tzv. Prijateljima – ekipi, a srce mu je jako lupalo. Sljedećeg jutra srce mu je jače zakucalo kad je prolazio pored starčeve trgovine.

Poslije nastave strpao je knjige u naprtnjaču i sam ušao u trgovinu. Zvonce se na ulazu opet oglasilo i starac ga je ljubazno pozdravio. Dječak je položio novčanicu pored blagajne. „Tri velike čokolade, molim,“ rekao je. „Samo uzmi, Alene,“ odgovori starac. „Uzeo sam ih jučer, gospodine,“ promrmljao je dječak porumenjevši. „Morao sam uzeti kako bih ekipi dokazao hrabrost, a danas nemam mira i srce će mi iskočiti iz prsa.“

Starac ga je s blagim pogledom promatrao, uzeo novčanicu i vratio mu ostatak. Alenu je po svom običaju dao žvakalicu, a onda je klimnuvši glavom dodao: „Bravo, vratit će se mir u tvoju savjest, srce će normalno kucati, a ja sam na tebe ponosan, što si pravu hrabrost pokazao i dokazao danas, a ne jučer.“

Mladi čovječe, mladiću, djevojko, budite hrabri, ne dajte se zavesti i ne zaboravite da je istinska hrabrost osloboditi se pritiska onih, koji o nama odlučuju i navode nas na zlo i grijeh, uznemiruju našu savjest i nemirni rad našega srca.        

„Blago čistima srcem i čistima u savjesti, jer takvima pripada nebesko kraljevstvo!“  Ti i ja želimo živjeti život sa snažnom vjerom u Gospodina i tada ćemo čistom, mirnom savješću i čistim i mirnim srcem živjeti!

Amen. Hvaljen Isus i Marija!